Nikki Yanofsky: A young vocal powerhouse

Nikki Yanofsky, only 20, has already made some amazing connections and references from the music industry like Tony Bennet and Quincy Jones who was the executive producer on her latest album, Little Secret. A girl who was nicknamed a new Amy Winehouse by the French Rollingstone, definitely bears a certain resemblance to the late soul jazz icon, although more swingy, joyful, and although being on her own ground at the much higher register. Probably, they were referring to You mean the world to me, one of the best songs on the album. The first single, Something New, a Quincy Jones tribute, is screaming retro,sun, fun and happiness, and may exude too much happiness at moments. Waiting on the sun, a silky summer tune, brings so many positive reactions, even though it may come across as a bit loungy at moments, it still makes you feel good to the bone and makes your day.  Also, one more song that stands out from the Blue Cantrell, Jazmine Sullivan pseudo-aggressive themes or swingy finger snapping girl dance party themes, is definitely Out of Nowhere, non-forcibly retro tune, where her voice gets to its best.

She is young, radiating, and vocally unstoppable, but is it enough to make an impact the size of Amy or Duffy, I doubt so.

So, what’s lacking? Everything is there, in fact, there’s too much of it. And that’s a problem. We somehow don’t succeed to find Nikki Yanofsky within all this production boost, and even within her own self, her voice is so good, but it’s just that, really good. Nothing wrong with it. And today that’s just not working. Everybody knows it, you have to be average or know and understand average to be great. So this amazing girl came across as a teacher’s pet who can scat like nobody else on this planet, while she was only listening to her older mentors, hoping to achieve immediate success, and hence, got the’cute stamp’ and nothing more than that for now.

Sam Smith, In the lonely hour: One-sided love balladry in the search for identity

After reaching the tops of music lists worldwide with two massive hit singles with Disclosure (Latch) and Naughty Boy (La la la), Sam Smith releases his debut album in the lonely hour, a heartbroken balladry of the one in the shadow. His debut single, Lay me down, a beautiful tune on the verge of being a lullaby, ''...you told me not to cry when you're gone, but the feeling's overwhelming, it's much too strong...'', is where Sam Smith is on his own ground.

The sophomore single, Money on my mind, one of the two up-tempos from the album, is both cutting-edge and retro production-wise, whereas the other up-tempo, Restart, is a poor Whitney Houston/Beyoncé impersonation, but still comes across as amazingly soothing, especially in the verses. And it’s all thanks to his voice. All of this. Just thanks to that sheer power in his voice, but even before that, he bought us with his impeccable falsettos and his soothing lower register. The identity of the album is unknown. However, what Sam Smith has to offer is a special nuance of bitterness and heartbreak, both gnarled and beautifully molded. And this time it’s thanks to his personality, which we cannot but like. And when Mary J. Blige steps in for a duet, a new rendition of Stay with me,  you know that this guy has definitely something to offer, and my guess is he lured her with that suffering in his voice which they both share. The song is plain and simple but pristine, which is regarded as art today.

Other than that, I would definitely recommend a bluesy tune, I’m Not the Only One, in the style of John Mayer, guitar-wise, a tune you sing in a bar, wasted, alone since everybody else has gone home, sticking it to the universe with a slice of optimism left in your pocket. The optimism coming from his age maybe, it’s still to see on his sophomore album, but for now Sam Smith is safe and sound and luckily has all the attention a rookie in the music industry, especially in this genre, can get. And also, thanks to his collaborations with the godfather of the Third Brit Invasion, Eg White, as well as Fraser T. Smith and Steve Fitzmaurice, his album stands among the best releases of the year.

Natalia M. King: Kako pevač iz metroa, čak i na Saint-Germainu, ostaje pevač iz metroa

Jedan veoma sunčan dan, duga šetnja, i potpuno spontana odluka da odemo da slušamo koncert na Saint-Germainu a ne tribute to Aretha Franklin. Malo je falilo da odem i propustim Nataliu M. King, glas i pojavu koju ću pamtiti do kraja života. Toliko je mladih ljudi koji plaču i govore kako nikad neće postati uspešni i kako je strašno u Srbiji. A ne znam da li iko koga znam poseduje to što poseduje Natalia M. King. Nakon što je ostala bez novca počela je da peva u metrou kako bi zaradila za opstanak, a onda je slučajno jednog dana kamera prešla preko njenog lica i njen glas dobio priliku da peva i van podzemlja.

Koncert u luksuznom kvartu na trgu Saint-Germain počinje Ninom Simone, a potom prelazi na autorske pesme s novog albuma, Soulblazz, na kojem potpisuje većinu pesama. Soul, blues, jazz, ali je jasno da je ona zapravo rokerka – ’’You know, I’m a rocker at heart’’.  a tu je tribute Thelonious Monku, i sve to glasom bivše ljute rokerke, ali nikako bezobrazno drske poput današnjih, već toliko zrelim glasom koji će uvek ostati glas iz metroa. Onaj koji prosi za novac, onaj u kojem se čuje blues. Ej pa ko još danas ostane dosledan bluesu? A da nije hipster. Ovo je sve na nivou najvećih, a tek uživo je sila koja se samo s najvećima poput Ette James, Sama Cookea, Nine Simone može porediti. 

Najupečatljivija, i pesma koja predstavlja album je I’ve changed, koja slobodno može da se uvrsti među blues klasike. Pesma koja jednostavno predstavlja novu kožu, i ono kako kad ostariš prestaneš da se igraš, i kako svi imamo pravo na novu kožu. Lady of the night, u isto vreme seks i nevina brižnost, uživo zvuči potpuno oštro, negde između rocka i jazza. Stronger than I, monotoni soundtrack za kišu i čašu viskija, je najjača blues emanacija na albumu. Nasuprot njoj, Ring Ring Dingaling, razigrani swing o opsednutosti telefonima, prikazuje beg od buke istih, odnosno beg od prošlosti koja smara.

Album koji je izašao u aprilu, u izdanju izdavačke kuće Jazz Village, predstavlja savršeni spoj soul jazz i blues muzike, kao što to govori i sam naziv, savršeno je pitak ali nikako frivolni kolaž ljubiteljke jazzy zvuka. Natalia M. King je daleko originalnija od toga, čak i u izvođenju klasika koje smo toliko puta čuli. Glas, ali više pojava i prisustvo koje se zauvek uvuku pod kožu.  

Live in Saint-Germain-des-Prés

Crnogorski džezer u Parizu: Zašto je baš Jay-Z morao da kaže zašto je Janko Nilović važan?

Ime Janka Nilovića, jazz muzičara poreklom iz Crne Gore, deluje generički svima nama iz regiona, te čak i kada se ukaže na njegovu veličinu onima koji ne prate jazz to nekako nikada ne ostavi utisak. Međutim, Janko Nilović je do sada snimio desetine albuma, od kojih su neki rariteti jer su izdavani toliko često, ponekad i nekoliko albuma godišnje od kojih su neki izdavani u veoma malo tiražu, ponekad do 1000, da ih je danas veoma teško pronaći. Janko je toliko stvarao da izdavačke kuće nisu stizale sve da štampaju, a svaki album je bio drugačiji. Drugačije teme i orkestracije. Od soula jazza do balkanske muzike. Janko Nilović  već odavno živi i radi u Parizu, a njegovo ime poznato je samo onima koji su istraživali korene današnje r’n’b muzike. Hip hop, trip hop, r’n’b u danas poznatom obliku, sve su to nijanse koje Janko Nilović predstavlja još pre 20, 30, 40 godina, na nekim vinilima koji se nikada neće ni pronaći. Nije ni potrebno reći  da ovo ime predstavlja pravi izazov vinil digerima širom sveta, te se njegove ploče mogu pronaći i u Japanu, i to ne baš po pristupačnim cenama ( kruže priče da je pre nekoliko godina kolekcionar iz Srbije prodao dupli album Duška Gojkovića kolekcionaru iz Japana i za njega dobio oko 1000 evra), a da ne govorim da se ulični prodavci u Parizu, na ćošku Saint-Germain bulevara samo smeškaju na pomen ovog imena. Ali poželeli su mi sreću i ponudili mi live album album Sergea Gainsbourga, koji nikada neću prežaliti što nisam uzeo jer sam nakon toga video njegovu ćerku na tom istom bulevaru, samo par minuta kasnije.

Elem, pre nekoliko godina preslušavajući album Jay-Zja naleteo sam na već poznatu temu koja se toliko razlikovala od svega na tom albumu i svega što se može pronaći u rap instant podlogama. I klarinet koji je toliko čudan u takvoj produkciji, nešto što se ranije nije moglo čuti. To je bio Janko Nilović, i pesma D.O.A. (Death of Auto Tune), odnosno In the Space u originalnom nazivu.  I tek tada sam shvatio koliko je zapravo moderno sve što je Janko napravio, toliko godina ranije. I možda se reperi posluže instant podlogama, ali su dobro poznati portparoli muzike, ne izmišljaju je, ali je traže i govore u njeno ime kad se ona stidi. A mi toliko malo danas znamo o Janku Niloviću.

Najpoznatiji albumi su  svakako, kao tipično pariski muzičar, Paris Pop Galaxy iz 2002-ge, i pesma Paris Deauville, kao i Soul Impressions iz ’75-te, i Drug Song, funk himna u kojoj se čuje kako je nastao hip hop, koji će ga posle oživeti.

Future Islands – Singles

Elektro-rok zajebancija

Obično bih synthpop zvuk vezao za neki poluiritantni, ženskast i smoren glas, ali pevač benda Future Islands, Samuel Herring, toliko snažnim i iskrzanim rok glasom daje kontrast koji je potreban kako ovaj sastav ne bi postao samo još jedan od. I da nije njegovog glasa ne znam koliko bih se zadržao na ovom albumu. Seasons (Waiting On You), prvi singl s albuma, počinje retro sintić varijantom tipa Voyage,Voyage od Desireless, a posle upadaju bubnjevi i postaje nešto drugo tipa Chris Isaak, posle taj glas počinje da peva i onda se sve sliva u savršenu izbedelu nijansu koja se zove Sad. Bilo je dovoljno da čujem prva dva stiha pesme i to je bilo to. Spirit, druga pesma, opet isto počinje sa sint igrarijom, onda se Herringov glas pretvara u neki bas, a onda odlazi odsečnije u visine kao da peva rege, i onda shvatam da je ovo u stvari teška elektro-rok zajebancija. I onda mi se još više sviđa. Nema ništa bolje od toga kad muzičari sebe ne shvataju ozbiljno. Sve se to ovde čuje, i zato je toliko zabavno. I zato je ovo jedan od boljih snimaka koje sam čuo u poslednje vreme. Pored prva dva singla, Seasons i A dream of You and Me, izdvojio bih Doves – razigranu temu o letu, s posebno zanimljivim strofama. Ne znam na šta me sve ovo podseća, Peter Gabriel, Steve Winwood... Ali čini mi se da je ono što ih čini još zanimljivijm zapravo sloboda u kreiranju teksta. Eliptične rečenice, nabijene slikama, bez patetike i preteranog objašnjavanja koje ubija mističnost pesme.

As it breaks, the summer will wake

But the winter washed what’s left of the taste

As it breaks, the summer will warm

But the winter craved what’s lost

Crave what’s all...gone away

We've traded places times before

We were Built for making love and not for war

I’m screaming fire! Fire!

Watching from the door

I’m feeling burnt clean, under your eyes

Putting me out

                                                            

May 2014 Releases

2nd Lily Allen  Sheezus

2nd Lykke Li I Never Learn

5th Anastacia Resurrection

5th Brian Eno and Karl Hyde Someday World

9th Blondie Ghosts of Download

9th Foxes Glorious

9th Tori Amos Unrepentant Geraldines

9th Michael Jackson Xscape

13th The Black Keys Turn Blue

16th Coldplay Ghost stories

Sophie Ellis-Bextor – Wanderlust

   Ipak smo rođaci...

                                                        

Kao i uvek, slučajno sam pronašao prvi singl s ovog albuma, Young Blood, i savršeno mi je bilo jasno ko peva, iako ovo uopšte ne liči na njenu prethodnu muziku. A ipak, ne šokira. Ni traga od disko dens uobičajenih pevljivih refrena. Ceo album je pomalo oštro melanholičan, na granici dosadnog, ali, sa druge strane to, u nekim primerima, uopšte ne mora biti loše. Štaviše, Young Blood daje kombinacijom svega toga neku čudnu asocijaciju na mučno lepe balade Nicka Cavea. Sve je ovo toliko jednostavno, kao što se radilo šezdesetih, imaš muzičku pratnju, festivalsku produkciju pratećih vokala i gudača, slatkoću u glasu, i gotovo. Nema žargona u tekstovima, a opet, sve klasične fraze ne zvuče banalno. Jer je ispoštovana klasična produkcija. I to je, zapravo, cilj ovog snimka. Runaway dreamer, tipična londonska pesmica, mogla bi produkcijski da se uporedi sa nekim snimkom sa The Fall albuma Nore Jones. Verovatno najiščašenija pesma bi bila Love is a camera, ruski valcer u Londonu, s masnom garažnom bluz-rok  produkcijom u stilu Toma Waitsa. Sve ovo zajedno je plod dve muzičke struje, Sophie s jedne strane, i Eda Harcourta s druge strane, koji se potpisuje kao producent, a zajedno sa Sophie piše muziku i tekst. I njih dvoje iznose ceo album. I njih dvoje su spoj koji, ako se samo i fizički pogleda, daje plod koji je savršen balans. Mislim na ono, producent joj ludi umetnik, a ona uglađena, manekenski bela, a zapravo rokerka.

Pa, kao što je bilo na primeru Gainsbourg/Bardot. Tako i njih dvoje prave nešto što je dosta originalnije od svega što je Sophie prethodno napravila, a više ju je proslavilo. Meni će biti draga uvek, kao što većini ljudi i jeste, pogotovo jer joj glas zvuči simpatičnije nego ikad, i pogotovo otkad sam sanjao da mi je tetka, ne znam, bliži smo nekako. Sni me generalno jako istripuju. A njoj neko nek kaže da organizuje jače obezbeđenje...